Pisac Dragan Lakićević, dobitnik uglednih književnih priznanja, među kojima su Vukova nagrada, zatim „Sveti Sava”, „Milan Rakić”, „Branko Ćopić”, Gračanička povelja, „Jelena Balšić”, „Zmaj Ognjeni Vuk”, „Kočićevo pero”, „Marko Miljanov”, „Odzivi Filipu Višnjiću”... Ovih dana, u izlogu Srpske književne zadruge, pojavile su se dvije nove pjesničke knjige Dragana Lakićevića, „Žetelica i Šumanović” i „Prohuja” u izdanju „Partenona”, Beograd. Ispod prve pjesme „Prohuja jedna pesma” stoji godina 1970, a u „Bilješci o piscu” da pjesme objavljuje od 1970. godine.
• Kako je to bilo, prije pedeset godina?
– Bio sam gimnazijalac, u Titogradu. Još sam dobijao slavne poznate „Male novine” iz Sarajeva. (Bile su to prednosti velike zemlje: mi u Crnoj Gori dobijamo „Male novine” iz Sarajeva, „Dečje novine” iz Gornjeg Milanovca, „Kekec” i „Zabavnik” iz Beograda.) U rubrikama za đake-saradnike bio je i „Omladinski kutak”. Tu je, uokvireno, 7. septembra 1970. objavljen moj prvi književni rad: „Prohuja jedna pjesma/preko vrhova planinskih...” Pisao sam je na visini planine Bjelasice, toga ljeta... Za objavljeni rad, svaki đak-saradnik poštom je dobijao neku knjigu znamenitih sarajevskih izdavačkih kombinata „Svjetlost” ili „Masleša”. (Odrasli smo na kolekciji knjiga u ediciji „Lastavica”. Štampane su ćirilicom i latinicom, po pola tiraža.) Kao ta pjesma i ta gimnazija, prohujalo je pola stoljeća i moja ukupna književnost. Nešto od tog „huja” sadrže nove pjesme u zbirci „Prohuja”, pa i zbirka „Žetelica i Šumanović”.
• Nešto slično dogodilo se vama sa prvim zbirkama poezije. Objavili ste dvije knjige u istoj, 1976. godini?
– Te prve knjižice „Između nas zima” i „Drugo lice” štampane su iste godine, ali su pisane, najprije jedna, potom druga. Prva, u izdanju Matice srpske, sva od vezanog stiha, rima i uglavnom katrena – dodir i slika sniježne prirode; druga, u izdanju Književne omladine Srbije, sva je u slobodnom stihu – gradski okviri, ritmovi i ogledala... Sada je „Prohuja” u slobodnom stihu a „Žetelica i Šumanović” u sonetima. Pisane su takoreći naporedo.
• Šta donose „Žetelica i Šumanović”?
– Sadrže moje komunikacije sa umjetnošću. Kod „Žetelice”: lirski dijalog sa slavnom skulpturom „Žetelica” u Topčiderskom parku. Izlivena u Beču, postavljena je tamo polovinom 19. vijeka i predstavlja vajarsku figuru boginje zemljoradnje i plodnosti Demetre ili Cerere. Lijepa mlada žena, u ljetnoj haljini, bosa, nosi snop žita iz prošlosti. Iz njenog lika i pokreta sada progovara pjesnik 21. vijeka... Savršenstvu skulpture želi da se odazove savršenstvo soneta.
• A Šumanović je slikar? Sava Šumanović (1896–1942)?
– Da, veliki i tragični umjetnik, slikar svjetlosti – Pariza i sremskih predjela... „Pijanog broda” i „Šidskih beračica”... Ja sam se zagledao u njegove zimske pejzaže, motive i značenja snijega i sniježnih boja u doživljajima i predosjećanjima slikara. Svaki moj sonet ima u naslovu ime jedne Savine sniježne slike... Pokušao sam da izrazim likovnu zamisao riječju i stihom, a pritom sam pisao i likovnu biografiju umjetnika i viđenje tišine-melanholije velikog majstora.
• Zašto Žetelica, zašto Šumanović?
– Pokraj topčiderske Žetelice prolazim skoro svakog dana. Može se reći da imamo jednu vrstu zajedničkog života... Davno je bilo kad su neki htjeli da je ukradu. Bili su već iščupali armaturu kojom je povezana s betonskim postoljem i nagnuli je gotovo vodoravno... Nije se dala... Pozvao sam Zavod za zaštitu spomenika, a posle me Zavod obavijestio da su „preduzeli korake”... Otad Žetelica mene gleda drukčije... Šumanovića poznajem odavno, ali sam se duže na njemu zadržao radeći, zajedno sa prof. Milom Lomparom, na „Knjizi o Šumanoviću” – izbor kritika, ogleda i studija, za ediciju „Kolo” Srpske književne zadruge. Pročitao sam sve o Savi Šumanoviću, nagledao se slika, posjetio njegovu galeriju u Šidu...
• U isto vrijeme kada i Vaše nove knjige, „Partenon” je objavio i knjigu o Vašoj književnosti? Dr Aleksandra Žeželj Kocić autorka je nove knjige „Pesnik i jedan čitalac – ogledi o poeziji i prozi Dragana Lakićevića”.
– Žeželj Kocić doktorirala je na Hemingveju, veoma je upućena u noviju svjetsku književnost. Mojim temama i motivima pristupila je na sasvim originalan i moderan način. Tako je nastala ova knjiga ogleda, kojom sam izuzetno počastvovan. Aleksandra je mlađa od mene više od dvadeset godina, i to daje nadu da će nas čitati i tumačiti mlađi – stručniji i hrabriji.
Mila Milosavljević

---

Lubarda, Šumanović, Nadežda Petrović
• Prije „Knjige o Šumanoviću” objavili ste „Knjigu o Lubardi”, a sada spremate „Knjigu o Nadeždi Petrović”?
– Komisija koja oblikuje našu najstariju i najugledniji ediciju „Kolo” prihvatila je moju ideju da objavimo niz knjiga o velikim srpskim likovnim umjetnicima, kao što smo, u prethodnim decenijama, izdavali knjige o velikim srpskim piscima: Vuk, Sterija, Njegoš, Andrić, Crnjanski... Zajedno sa prof. Lomparom birao sam tekstove o herojini Nadeždi Petrović (1973–1915). Nadežda je bila đak i građanka Beograda, Minhena, Pariza, ali se kao ratna bolničarka i slikarka nije odvajala od srpske vojske... Slikala Prizren, Gračanicu, Vezirov most, isto kao Notr Dam, Bulonjsku šumu i bavarske predjele. I sa njom imam izvesno srodstvo: znam staze kojih više nema, kojima je ona, preko Topčidera, hitala u Resnik, da slika. Tim stazama kojih više nema i ja sada idem u potragu za riječima i njihovim slikama...